U potrazi za tajnom iza zbivanja

Po naravi obljetničarski zapis objašnjava značenje osobe o kojoj je riječ, niže ono po čemu nas je ta osoba zadužila i promišlja današnju relevantnost djela. Ovom prigodom neću ponavljati hvalospjeve Yeatsu, a prostor koji mi stoji na raspolaganju ne dopušta mi ni najpovršniji prikaz sastavnica njegova djela. I najsažetiji opis tog opusa, Yeatsova javnog djelovanja u kulturi i političkom životu, da ne spominjem tisuće knjiga napisanih o njegovu životu i radu, ne mogu se ovdje ni taksativno nabrojiti. Stoga ću započeti s nečim što Yeats nije mogao ni zamisliti, naime, sa snimkom njegova čitanja stihova koje nam je dostupno na YouTubeu. Prvi dojam nakon slušanja toga čitanja jest da se danas tako ne čita poezija. Yeatsovo je čitanje pompozno, pjevno, autoritativno i bespogovorno. Taj glas govori iz „retoričkog apsoluta Yeatsove poetike“ (Stan Smith). Od najranijih pjesmama, a imajmo na umu da na snimci Yeats čita The Lake Isle of Innisfree, taj ton ne jenjava. Naprotiv, jača. Raste u njemu onaj isključiv, ponegdje preziran, tonalitet performativno-deklarativnog glasa koji izriče, da se poslužim sintagmom Branimira Bošnjaka, „presudnost pjesničkog uratka“. Yeats u pjesmama, u igrokazima, u kritičkim tekstovima progovara iz prostora u kojemu je pjesništvo shvaćeno kao „sakramentalni pothvat“, „koji uzurpira temelj religije i koji se distancira od instrumentalnih vrijednosti modernog društva“ (Charles Armstrong).

Poezija vila i druida

Kao dio tog distanciranja vidim Yeatsovo rano traganje za Irskom koja je, po njemu, mjesto različito od modernoga svijeta. Stoga njegovu ranu usredotočenost na irski materijal – oživljeni interes za drevnu predaju, prikupljanje irskoga folklora i priča, sve ono što bismo mogli nazvati keltskim sumrakom – možemo sagledati kao svjesni program koji je bio sastavnica širega pothvata promicanja irskog identiteta u kolonijalnoj sredini. No čitati Yeatsa kao pjesnički glas nacionalnog identiteta previđa ili svjesno izostavlja njegovu afilijaciju s protestantskom zajednicom u Irskoj, čija je prevlast ukinuta nakon osamostaljenja. Godine 1922. Yeats postaje irski senator. Njegovi govori u senatu svjedoče o dvojnoj afilijaciji. S jedne je strane identifikacija s irskim državotvornim projektom, s druge zaziranje od zbiljnosti novostvorenoga društva. Gnušajući se mediokritetske pojavnosti irske države, Yeats slavi aristokraciju i staleški uređeno društvo kao i ličnosti koje su ga iznjedrile. Njegovo slavljenje „velikih kuća“, cjeloživotno druženje s veleposjednicom Lady Gregory, njegovo idolopoklonstvo pred pojavama i ljudima koje je smatrao velikim i uzvišenim tvorbene su sastavnice njegova svjetonazora i pjesničke tematike. Taj je svjetonazor često „poguban iz humanističke (ili tek humane) točke gledišta“ (Harold Bloom). On je svakako pridonio lakomislenoj odluci da napiše koračnicu za irsku fašističku partiju plavokošuljaša ili pak da izostavi pjesnike Prvoga svjetskog rata iz svoje antologije Oxford Book of Modern Verse (1936) s obrazloženjem da „pasivna patnja nije tema za poeziju“.

Ljudsko bivstvovanje kod Yeatsa jest epifenomen iza ili iznad kojega postoje druge realnosti. Njegov spiritualizam, njegove veze s rozenkrojcerima i teozofskim društvima, s Madame Blavatsky, valja promatrati s punom ozbiljnošću. Stoga je Marko Grčić posve u pravu kada piše, u povodu hrvatskoga prijevoda Vizije (u izdanju Matice hrvatske iz 2004), da je Yeats „golemu formulu svojega imaginativnog djelovanja, uz pomoć svoje žene, crpio iznutra, iz sebe kao prenapučenoga svemira duhova“. Tim svemirom jezde vile i vilenjaci, druidi, banshee i leprechauns, duhovi i sablasti prizvane Yeatsovim idiosinkratičnim, katkada naprosto nakaradnim, čitanjem književnih i filozofskih prethodnika. Ali Yeats je bio i čovjek od krvi i mesa. Mitologizacija Maud Gonne („Bješe li još koja Troja koju bi zapalila“), poticajno vidovnjaštvo i automatsko pisanje njegove supruge samo su dio priče. Nemojmo zanemariti seksualnost koja s gotovo skatološkim nabojem izbija iz njegova kasnijega pjesništva. Prisjetimo se s tim u vezi i Steinachova zahvata kojemu se podvrgnuo 1934, strepeći zbog slabljenja seksualne moći. Taj zahvat, oblik vazektomije, našao je odjeka u hrvatskom pjesništvu u pjesmi Endokrina lirika Damira Šodana.

No je li Yeats svodiv na ijednu od tih krajnosti? Nije. Svaka slika u Yeatsa ima protusliku, svaka tvrdnja protutvrdnju, svakoj vrijednosti možemo iznaći protuvrijednost. Yeats je pisac kolebanja, poslužimo li se naslovom njegove pjesme Vacillations, njegovo djelo pluta između antipoda, ono je uvijek u proturječju. Charles Armstrong ustvrdit će da čitatelj ne mora odabrati između divergentnih interpretacija Yeatsova pjesništva „budući da one nude fleksibilnu mješavinu – ili kolebanja – između heterogenih stajališta i glasova“. No, unatoč proturječju, unatoč antinomijskoj dinamici njegova djela, unatoč njegovoj dosljednosti, unatoč lakomislenostima pa i čistim ludorijama kojima se mjestimice prepušta, Yeats piše i prosuđuje iz čvrste pozicije. Naprosto kazano, uvjet omogućavanja svekolikoga njegova stvaralaštva jest vjera u pjesnički izričaj. Iz te vjere progovara onaj tonalitet bespogovorne odrješitosti koji se razabire u radijskoj snimci na YouTubeu. Ako je ljudski intelekt, kao što to kaže u pjesmi The Choice, prisiljen birati između „savršenstva života“ i savršenstva djela nemojmo dvojiti: Yeats je bio uvjeren u savršenstvo koje je ostavio za sobom. Predan umjetnosti riječi, Yeats nije u svoju poetiku dopustio prodor bilo kakva ironijskog otklona koji bi na bilo koji način uvažio „nečistu modernu plimu“ (The Statues). Ta je poetika transformirala trice, ljubavne jade, njegovo katkada lakrdijaško čitanje povijesti i ljudi u artefakte koji ne iziskuju ni logičko objašnjenje ni opravdanje. Drugi velikan irskoga pjesništva dvadesetog stoljeća, nedavno preminuli Seamus Heaney, zapazio je samopouzdanje Yeatsova stiha i energiju koja mu je u temelju, „koja slavi vjeru da umjetnički proces posjeduje neku vrstu apsolutne nepobitnosti. Samo djelo kao da sjaji nekom vrstom staklaste završne obradbe koja odbija sve druge istine osim vlastite. Umjetnost može prkositi povijesti, imaginacija može prezreti zbivanja nakon što je inkubirala i ovladala tajnom iza zbivanja“. Yeats bi se nedvojbeno složio s tim opisom.

U davnom razgovoru sa Seamusom Heaneyjem budući nobelovac za Yeatsa mi je rekao nešto što je teško zaboraviti. Kada sam ga upoznao i na njegov upit čime se bavim odgovorio „Yeatsom“, on je uzvratio: Svi mi irski pisci samo smo fusnote Willieju. Ta poniznost i to poštovanje rječito govori o Yeatsovu mjestu u irskoj kulturi. No valja također pripomenuti da nisu svi anglo-irski pjesnici gajili isti pijetet prema svojemu „primarnom prethodniku“ (Harlod Bloom). Kao primjer navodim Eavan Boland, koja je smatrala njegovu baštinu „otrovnim kaležom“ koji se mora zanijekati ako će se u irsko pjesništvo upisati žensko iskustvo. Dakle, pjesnici stasali u sjeni Yeatsovih dostignuća, pored udivljenja, osjećali su sputanost njime. Iako su reakcije bile raznovrsne, akutna strepnja u svakom pojedinačnom slučaju bivala je ista: kako se distancirati od Yeatsa, kako iznaći novi pjesnički pravac koji će ih udaljiti od Yeatsove prakse. Pokušavajući iznaći odgovore na ta pitanja, irski su pjesnici težili alternativi koja ih neće zauzdavati, nego koja će im otvoriti mogućnosti oglašavanja vlastitoga iskustva.

Kažnjavanje forme zbiljom

Jedna od mogućnosti koja im je stajala na raspolaganju bila je modernistička poetika kakvu su zastupali, primjerice, Eliot ili Pound. Yeats je bio kritičan prema obojici. U Viziji za Poundovu umjetnost kaže da je ona „protivna“ njegovoj i da Poundovi kritički naputci kuju u zvijezde ono što on „najviše osuđuje“. U kontekstu promišljanja Yeatsova mjesta u irskom pjesništvu dvadesetoga stoljeća, naglašavam da unatoč „strepnji od Yeatsova utjecaja“, kasniji irski pjesnici nisu išli Eliotovim ili Poundovim putem, nego je u njih očigledan stanovit konzervativizam. U zapažanju o američkim pjesnicima Seamus Heaney kaže da mu se čine nedostatnima njihovo isključivo zanimanje za „teksturu i unutarnju dinamiku pjesme“ te da u tom pjesništvu „jezik samo lebdi“. Nasuprot tomu, Heaney ustvrđuje da unutar kulture iz koje on dolazi „želja ti je kazniti formu nekim odnosom sa zbiljnošću“. Njegovu sam sintagmu – kazniti formu – odabrao kao naslov knjige u kojoj sam ponudio čitanje irskog pjesništva nakon Yeatsa. Ono što bih sada dodao jest da je Yeats u svojem pjesničkom djelu ustrajno kažnjavao formu zbiljnošću, ali da ga je upravo vjera u poeziju, vjera u stvaralački čin, priječila da razori formalno-semantičko savršenstvo koje je smatrao da ostvaruje svakom dovršenom pjesmom. U tom ga pogledu uistinu možemo čitati kao posljednjeg uvjerenog romantičara, ali romantičara svjesna činjenice da piše u konjunkturi koja će iščašiti i dezavuirati posao kojemu je posvetio život.

Kada danas slušamo njegov glas ili kada čitamo njegov tekst, osjećamo stanovitu nelagodu. Ta nelagoda, to nesnalaženje pred bespogovornom odrješitošću glasa i pisma neću pripisati ni zvonkosti toga glasa ni svojstvima toga pisma nego poziciji u koju je dospjela pjesnička riječ u kasnijim transformacijama spomenute konjunkture. I premda se danas može smatrati arhaičnim, pretencioznim, politički nekorektnim, pa i infantilnim, premda su događaji nakon njegova odlaska dezavuirali i njegovu poetiku i njegovo čitanje povijesti, njegovo je djelo prisutno i kao mjerilo vrijednosti i kao opomena. Ja ga se na kraju prisjećam kao što se on prisjetio svojih veličina u pjesmi Beautiful Lofty Things. Ondje Yeats doziva O’Learyjevu „plemenitu glavu“; ondje se prisjeća svoga oca kako na pozornici kazališta Abbey smiruje gomilu zazivanjem Irske kao „zemlje svetaca“ da bi, nakon što je utihnuo pljesak, pakosno dodao „gipsanih svetaca“; ondje se prisjeća Standish O’Gradyja koji, pridržavajući se između stolova, pijanom slušateljstvu govori „besmislene riječi“; prisjeća se tragikomične Auguste Gregory koja mu se u osamdesetoj godini života ispovijeda: „Jučer mi je prijetio smrću. / Rekla sam mu da svake večeri između šest i sedam sati sjedim za ovim stolom“; i, naposljetku, još se jednom prisjeća Maud Gonne, koju prispodobljuje s Atenom Paladom. Zadnji stih glasi: „Svi olimpski bogovi: stvar koje više nikada neće biti“. Ja bih na samu kraju ustoličio Williama Butlera, kako ga je Ivan Slamnig oslovio, na pjesnički Olimp i, povezujući početak i kraj pjesme, zaključio: Yeatsovo je djelo, pogotovo njegovo pjesništvo, „prelijepa uzvišena stvar“, pjesnička stvar kakve više nikada neće biti.